Pročitala sam negdje da je, u prosjeku, samo jedna od 50 poslovnih ideja tehnički i ekonomski izvodljiva i opravdana. Pročitala sam negdje da svega 50% započetih poslovnih poduhvata ostaju u poslovanju nakon 18 mjeseci, a tek 20% nakon 5 godina. Pa ipak, pročitala sam i nebrojeno puta, te kroz praksu uvidjela, da mala i srednja preduzeća i preduzetnici (MSPP), u čijoj je biti upravo poslovna ideja, predstavljaju okosnicu privrede u gotovo svim zemljama svijeta, dajući najveći doprinos povećanju
zaposlenosti, podsticaju inovativnosti i razvoju nacionalnih ekonomija.

Ovo nam ukazuje da ideja ne fali. No, opstanak, rast i razvoj MSPP determinisan je njihovim mogućnostima finansiranja, koje jesu ograničene, ali nerijetko je ograničeno i poznavanje ovih mogućnosti. Pa, hajde da pričamo o načinima finansiranja biznisa.

U principu, pokretanje sopstvenog biznisa može se finansirati iz nekoliko izvora, i to najčešće ne biva samo iz jednog izvora, već kombinovano.

Finansiranje sopstvenim sredstvima bazira se na samofinansiranju preduzetnika i korišćenju sredstava porodice i bliskih prijatelja. Prednost ovakvog finansiranja jeste u odsustvu finansijskog opterećenja u pogledu plaćanja kamate, provizije za obradu, troškova procjene nekretnine, osiguranja i notara u slučaju davanja hipoteke na pozajmljena sredstva i sl. Nedostaci se ogledaju u najčešće nedovoljnom obimu finansijskih sredstava koji se na ovaj način mogu da obezbijede, kao i u izazovu da se podvuče jasna granica između privatnog i poslovnog odnosa, ukoliko govorimo o korišćenju sredstava porodice i bliskih prijatelja. Sopstveno učešće je najčešće i jedan od preduslova da se pristupi drugim izvorima finansiranja, iz razloga što kreditori ili finansijeri uglavnom nijesu spremni da finansiraju 100% vrijednosti projekta, već maksimalno do 80%. Dabome, podrazumijeva se da vlasnik biznisa učestvuje u preuzimanju dijela rizika, pogotovo kada je riječ o start-up biznisu.

U situaciji kada sopstvena sredstva nijesu dovoljna da pokriju planirani trošak investicije, potrebno je pristupiti izvorima pozajmljenih sredstava. Ovdje spadaju svi oblici kreditnih sredstava banaka, mikrokreditnih institucija i državnih institucija koje odobravaju kredite. Na našem tržištu, ovo je dominantan oblik finansiranja biznisa, toliko dominantan da mu ne mogu „stati na crtu“ svi ostali oblici finansiranja skupa posmatrano. I dokle god imamo situaciju da je tražnja za kreditima veća od ponude istih, ili makar od spremnosti banaka da preuzmu nešto veći stepen rizika plasmana, dotle će preduzetnici i dalje negodovati da je „teško dobiti kredit“. No, imajte na umu da se kod kreditora ništa ne dobija, već se kupuje i plaća. Kupuje se novac koji preduzetniku nedostaje, a koji ima svoju cijenu izraženu kroz kamatnu stopu. Novac je osnovna „roba“ koju kreditne institucije imaju u svojoj ponudi, a koju pritom selektivno prodaju, birajući kupce. Zašto? Pa, jednostavno zato što kreditne institucije imaju za cilj da svoj novac sigurno plasiraju na tržište, težeći da adekvatno procijene vlastiti rizik pri finansiranju nečijeg poslovnog poduhvata. Procjena tog rizika složen je posao, a naročito su u nepovoljnoj poziciji novi preduzetnici, koji nemaju istoriju poslovanja, te koji kroz svoj biznis plan trebaju vjerodostojno da prikažu poslovnu ideju i ponude čvrste pretpostavke da će ista ostvariti uspjeh na
tržištu.

Upravo sa fokusom na početnike u biznisu, mada ne isključujući one koji to nijesu, dolazimo do veoma važnog izvora finansiranja koji se ogleda u državnim i međunarodnim programima podrške. Ovdje najčešće spadaju grantovi, podsticaji i razne olakšice koje državne institucije, lokalne zajednice i međunarodne insitucije daju kao vid podrške malom biznisu. Daju, ne prodaju. Nezgodno je samo to što preduzetnici još uvijek nijesu dovoljno informisani o postojanju ovih izvora finansiranja ili, pak, smatraju da je previše zahtjevno u administrativnom smislu aplicirati za ta sredstva, no vjerujte da se zahtjevi
banaka u ovom pogledu tek blago razlikuju. Dakle, savjet je da se informisanošću i znanjem borite za svoj biznis, jer ako imate mogućnost da dobijete bespovratna sredstva ili besplatna sredstva, ubijeđena sam da vrijedi uložiti dodatan trud i raspitati se o mogućnostima na tržištu.

Svi prethodno navedeni načini finansiranja nijesu tretirali podjelu vlasništva nad biznisom koji se finansira. Finansiranje na bazi udjela u vlasništvu podrazumijeva pronalaženje jednog ili više strateških partnera koji bi iskazali spremnost da ulože novac u određeni poslovni poduhvat, u zamjenu za udio u vlasništvu. Tako razlikujemo pojmove venture capital (fond rizičnog kapitala) i business angels (poslovne
anđele). Razlika između ovih ulagača je u tome što fond rizičnog kapitala obezbjeđuje privatni kapital od strane trećih lica- institucionalnih ili individualnih investitora, dok su „poslovni anđeli“ kompanije koje investiraju sopstveni novac. U oba slučaja, novac se niti prodaje, niti ustupa preduzetniku, već se shodno ulogu dobija udio u kapitalu firme koja preduzima poslovni poduhvat. Kod nas ovi oblici finansiranja nijesu razvijeni, ali postoje u pojedinačnim slučajevima.

Ekspanzija interneta u posljednje vrijeme razvija i jedan alternativni način prikupljanja sredstava nazvan crowdfunding (grupno finansiranje), koji podrazumijeva umrežavanje velikog broja malih ulagača i finansiranje najčešće umjetničkih, inovativnih ili društveno korisnih start-up projekata. Ideje se postavljaju na crowdfunding platforme, a osnovni magnet za ulagače su nagrade – najčešće proizvod ili
usluga koji su rezultat ideje. Takođe tek u povoju kod nas, međutim, sve prisutnije i popularnije oko nas…

Za kraj, vratila bih vas na početak ovog bloga. Pročitajte uvod još jedanput. Nekima će djelovati obeshrabrujuće, ali to niste Vi. Vi ste na ovom sajtu i do kraja na ovom blogu zato što ćete pažljivo da pristupite planiranju svoga biznisa i pronalaženju najbolje opcije za njegovo finansiranje. A mi ćemo Vam pomoći u tome. Samo treba da nam prodate svoju super ideju. 🙂